1921-1945 godine

JZU BOLNICA ISTOČNO SARAJEVO 1921-1945 godine

U to vrijeme u Kraljevini SHS od tuberkuloze je umiralo 50.000 stanovnika godišnje.Radi nastalih potreba kod nas i važećeg trenda u svijetu da se tuberkulozi, može suprostaviti samo osmišljenim, organizovanim i sveobuhvatnim naporom ljudske zajednice dobilo je pristalice i na našim prostorima pa se u Kasindolu (tadašnji naziv Kobiljdo) 1921. godine osniva prvo liječilište za liječenje tuberkuloznih bolesnika, osniva ga Sreska bolesnička blagajna u Sarajevu. Uz tzv. državni antituberkulozni dispanzer kslika 1oji je počeo sa radom 1922. godine to je začetak organizovanog suzbijanja tuberkuloze u BiH.Funkcioneri radničkog osiguranja, tražeći pogodnu lokaciju za oporavilište, izabrali su Kobiljdo zbog klimatskih, geografskih i drugih pogodnosti.

Kasindo je smješten u dolini rječice Kasindolke, a u sklopu okolnih visokih planina, Jahorine na sjeveru, Treskavice i Bjelašnice sa juga i Igmana sa zapada, na nadmorskoj visini od 600 metara. Na taj način, zaštićen od vjetrova, sa neznatnim brojem maglovitih dana u godini, Kasindo je bio pogodno mjesto za podizanje i izgradnju Oporavilišta. Blizina Sarajeva ga je činila idealnim lokalitetom za tu svrhu.

Upraviteljstvo SUZOR-a sarajevske oblasti je, kako se iz zvaničnih zapisnika vidi, na predlog stručnih službi i upornih zahtjeva radničkih predstavnika otkupilo od italijanske firme „Fertinelli“ iz Milana zemljište, poslovne i druge zgrade pilane u Kobiljdolu koje su koliko toliko adaptirane da pruže utočište bolesnicima i rekonvalescentima, pripadnicima radničkog osiguranja, već od 1921-1922. godine. Oporavilište se smješta u šest zgrada pod imenom: Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje, Split i Mostar koje se u tom vremenu prilagođavaju potrebama nove namjene.

Prijemom prvih pacijenata u oporavilište, njih desetak iz Sarajeva, 12.08.1921. godine zvanično je otvoreno Oporavilište.

Broj pacijenata iz godine u godinu se povećavao, shodno tome i prostorni kapaciteti su se nužno proširivali adaptiranjem postojećih poslovnih i stambenih zgrada bivše pilane. Prvi novi objekat, paviljon „Banja Luka“ useljen je krajem jula 1925. godine. Paviljon „Bosna“ završen je 1. septembra 1929. godine. Nastavlja se izgradnja novih objekata i paviljon „Jugoslavija“ se useljava 1936. godine, a 1938. godine završava se paviljon „Željeznički“.

Za prvog ljekara postavljen je dr Oskar Hildes 1923. godine, a tek 20.03.1927. godine za stalnoga ljekara postavlja se dr Đuro Ostojić specijalista za unutrašnje bolesti i tuberkulozu. Medicinska oprema je u početku bila vrlo skromna, gotovo nikakva i tek 1929. godine instalira se prvi RTG aparat kao vlasništvo liječilišta u suterenu paviljona „Bosna“ i time se kompletira dijagnostika.

Prvih godina sanatorijumske faze Kasindola, liječenje je bilo higijensko-dijetetsko, a primjenjivana je i kolapsna metoda (pneumothorax, pneumoperitoneum i ekstrapleuralni pneumothora

Kasnije, od 1948. godine, postepeno se uvodi terapija sa antituberkuloticima.

Veliki značaj je poklonjen uticaju klime na tok izlečenja tuberkoloznih procesa na plućima pa je zbog toga 1925. godine u Kasindolu formirana mala meteorološka stanica i zaposlen kvalifikovan meteorolog, da bi se pratili podaci o broju sunčanih sati, relativnoj vlažnosti vazduha i drugo.

Svojim radom Oporavilište Kasindo steklo je solidnu reputaciju ne samo u BiH nego i na Jugoslovenskom prostoru. Na osnovu te spoznaje često su oporavilište posjećivali ljekari iz Jugoslavije i inostranstva.

Oporavilište Kasindo je učestvavalo u organizaciji skupštine Jugoslovenske lige za borbu protiv tuberkolze održane 30. i 31. maja 1936. godine u Sarajevu. 1 Juna 1936. godine u Kasindolu je održan drugi kongres ftiziologa Jugoslavije.

Godine 1938., zadnje godine oporavilišne faze Kasindola, u ustanovi je bilo zaposleno četiri ljekara, devet ostalih medicinski radnika (bolničarki i laboranata) i 42 ostala nemedicinska radnika.

1.novembra 1938. godine odlukom Središnjeg ureda za osiguranje radnika u Zagrebu Oporavilište se proglašava Sanatorijumom.

Liječilišna faza Kasindola traje, ne računajući prekid u toku ratnih godina, do kraja 1957. godine. Da bi prerastao u sanatorijum morali su biti ispunjeni mnogi preduslovi: materijalni, kadrovski i prostorni. Nabavljanjem nove opreme i kompletiranjem laboratorija omogućuje se znatno kvalitetnija dijagnostička obrada bolesnika.

Drugi svijetski rat prekinuo je rad liječilišta, kadrovi su rastjerani, oprema uništena, objekti devastirani. Sa oslobođenjem, odnosno poslije 1945. godine krenulo se od početka. Jedina osnova su bili djelimično očuvani objekti. Organizovanim pristupom društva, praćenjem svih zbivanja u zdravstvu, stavljanjem u prvi plan struke (oblast pneumoftiziologije), postignut je zavidni nivo u pogledu dijagnostike, terapije, njege bolesnika i rehabilitacije.


U periodu od 1967. do 1978. godine ustanovom rukovodi primarijus doktor Marko Zorić specijalista pneumoftiziolog. Stvorio je savremeni koncept tehnologije rada i organizacije bolnice gdje je sve bilo podrđeno bolesniku i njegovom što bržem i potpunom ozdravljenju. Za kratko vrijeme mnogo je učinio na modernizaciji i na kompletiranju opreme laboratorija i kabineta, a isto tako na osavramenjavanju bolničkog ambijenta. Posebno je svojim znanjem i iskustvom mnogo učinio na edukaciji mladih ljekara, a svojom principijelnošću i marljivosti bio je primjer svim svojim saradnicima. Umro je 27. marta 1980. godine.

U periodu od 1983. do 1988. godine na mjestu direktora se nalazi primarijus doktor Sonja Divljan-Savić specijalista pneumoftiziolog koja započinje adaptaciju bolničkog prostora za interno odjeljenje i formira modernu intezivnu njegu. Takođe se u ovom periodu planira rekonstrukcija i ostalih bolničkih prostora. Radi se na edukaciji mladoga kadra i primjeni svih novih metoda kako u dijagnostičko-tarapeutskom postupku u oblasti pneumoftiziologije tako i interne medicine. Velikom upornošću i stručnošću pod rukovodstvom primarijus doktor Sonje Divljan-Savić klinika se nalazi u samom vrhu ustanova ovoga tipa u Bosni i Hercegovini.